14. godina pokolja u Sarajevu "Markale 2"

Jučer sam bio u Sarajevu upravo na dan, kad se obilježavala 14. godišnjica drugog pokolja pokolja na tržnici Markale. Položeni su vijenci i istaknuto da »izvršioci ovakvih zločina, a pogotovo njihovi nalogodavci, treba da budu privedeni pravdi.« Neki jesu, mnogi nikad neće.

Takozvana vojska takozvane Republike Srpske (danas "entitet") ispalila je 28. kolovoza 1995. u 11:00 pet granata, od desetina tisuća koje je na Sarajevo ispalila u svojoj trogodišnjoj terorističkoj (a ne vojnoj akciji). Poginule su 43, a ranjene 84 osobe. Sličan masakr na istom mjestu dogodio se 5. veljače 1994., kad je bilo 68 mrtvih i 142 ranjenih.

U oba slučaja, vlada tzv. RS je optužila vladu Republike Bosne i Hercegovine da je sama bomnbartidla vlastito stanovništvo, s ciljem izazivanja međunaronodg revoluta i moguće intervencije (do čega je, na sreću, ubrzo i došlo - ono što je trebalo biti poduzeto u travnju ili svibnju 1992.) Nažalost, bilo je "međunarodnih čimbenika" i medija koji su laži tih bandita uzimali pod nešto, što se valja ozbiljno razmatrati. UNPROFOR je vodio istragu u tajnoti, a Iizvještaj Općoj skupštini OUN podnesen je tek 1999.. Usprkos tome, četnici i danas u svojoj propagandi odriču krivnju, pozivajući se na izjavu tadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a generala Ruperta Smitha, da »nije jasno tko je ispalio granate«. U suđenju jednom od odgovornih, generalu Dragomiru Miloševiću, 2007., izneseno je da je razlog za tu izjavu bilo "uspavati" Srbe, jer su bili u pripremi zračni napadi NATO-a.

Na sreću, to je tada i uspjelo. Prethodne tri i pol godine, četnici su nebrojeno puta popljuvali UNPROFOR i cijelu "međunarodnu zajednicu".

Hrvatske željeznice valja razoriti

Evo danan, umjesto povijesti ili teških filozofija, nešto aktulno, konkretno i jednostavno. O Hrvatskim željeznicama pisalo se mnogo ovih dana, sve negativno. Masa se problema nakupila, a ja sam postao žrtva teško shvatljive aljkavosti, koja ilustrira da su problemi duboko ukorijenjeni.

Pišem ovo u Sarajevu, gdje sam poslovno. Jučer sam putovao, i odlučio sam se za vlak, jer je putovanje puno ugodnije, nego autobusom. Pogledam na stranice Hrvatskih željeznica, vozni red, i vidim, da postoji vlak za Sarajevo ujutro u 9:46. I tako 20-ak minuta prije, zadovoljan što nisam u žurbi, dolazim na kolodvor, i tražim kartu za Sarajevu. Kad, reće mi službenik na šalteru za međunarodne vlakove, nema sad nikakvog vlaka za Sarajevo, jedan je otišao u osam i nešto, drugi ide tek navečer! Kako nema, pa pogledoa sam na internetu? Pa eto, nema.

Što se može, valjda sam ja kriv, nešto sam krivo gledao. I tako odem na autobusni kolodvor i kupim kartu za autobus, koji ide u 12:30. Kako sam imao vremena, pogledam ponovo na internetu. I nema greške, jasno izlazi kad upišeš u izbornik poalzni kolodvor, dolazni kolodvor: ima vlak u 9:46.

E, ali tek kad sam pažljivije pogledao, skužio sam problem. Taj vlak je za Vinkovce, a u Vrpolju je presjedanje za vlak, koji iz Budimpešte vozi do Sarajeva! Označeno je presjedanje, sve je jasno.

A službenik, koji karte prodaje, to ne zna!!?? Pa što onda uopće zna? Tko ga je na to mjesto postavio? Tko ga nadgleda? Kome se možeš na njega požaliti? Ima li smisla žaliti se?

Opet žu morati, kao u svojem napisu Gospodo seljaci..., reći nešto u koristi ltržišne kompetencije: tako nešto je moguće zato, jer nema konkurencije. Taj je službenik kriv jer je potencijalnu mušteriju krivo informirao, i jer je njegovo oduzeće zbog njega imalo štetu - jednu prodanu kartu manje.

Iako, sigurno je da se i tamo, gdje nema konkurencije (na željeznici ih ne može biit, ne možeš privatizirati vlakove), uz valjani sustav kontrole, takve pizdarije mogu izbjeći. Ovakve ipak sitne, i onakve puno, puno veće koje su dovele do pogibilje ljudi.

Moderna Europa ustrojena je na antifašizmu

Nisam već više od tjedan dana ništa pisao, iz raznih razloga. Sada imam neočekivano nešto vremena, pa ću malo srediti i poslati dio mojih bilješki o temama bliske nam, nažalost mnogima previše bliske, prošlosti. Vezano uz temu antifašizma, koju sam u više napisa doticao. Revizionistički povjesničari, koji nastoje rehabilitirati fašističke i nacističke režime, među koje spada i ustaški, nastoje lišiti pojam antifašizma njegovog povijesnog sadržaja i optužiti sve, koji se kao protivnici fašizma izjašnjavaju, kao pristaše komunizma odnosno boljševističke ideologije.

Povijesti se, kako često ponavljam, ne sudi; treba ju razumjeti. To nam može pomoći da sudimo sadašnjosti i da planiramo budućnosti. Ako se pak i odričemo apriorne metafizičke sheme u kojoj povijest pravorcrno ide putem napretka (u ideološkoj varijanti marskizma ili liberalizma), usporedbe epoha može nam ukazati na istinski progres tamo, gdje uistinu postoji.

Antifašisti su, povijesno gledano, svi oni koji su se aktivno suprotstavljali fašizmu, osobito u razdbolju Drugog svjetskog rata. Bez dodatnih uvijeta. Staljin je jedan do velikih antifašističkih vođa, Tito vođa najjačeg pokreta otpora u Europi. SSSR je dao ključni doprinos pobjedi antifašističke koalicije, a komunisti su svuda bili u prvim redovima u pokretima otpora. Takava je bila povijesna situacija: protiv agresivnog i vojno učinkovitog fašizma, stvorila se široka koalicijua, u ikojoj je bio aamo jedan kriterij za primanje: volja, da se aktivno bori protiv fašizma.

Ta je koalicija pobijedila, iako su protivnici imali bolje vojskovođe i bolje vojnike. Moderna Europa i moderni svijet utemlejeni su na antifašizmu: to nije samo fraza, nego izraz povijesnog realiteta i idejan osnovica današnjeg međunarodnog poretka.

Pa ipak, nije se sukob sveo na goli pragramtizam. Gonjeni neposrednom potrebom, antifašistički lideri bili su prisiljelni artikulirati ideje o tome, kako odnosi u Euripi i u svijetu trebaju biti uređeni, na način bolji od onog koji je bio između dva rata, te radikalno suprutan onome, što su željele postići fašističke sile.

Nakon dramatičnih socijalnih i političkih promejna koje je doveo Prvi svjetsi rat, pojavljuje se, uz boljševizam, fašistička ideologija kao novi ideološki projekt o tome, kako države unutar sebe trebaju biti uređene. Taj je projekt radikalno suprotan logici razvoja građanskoga društva, koja je vodila ka širenju ideja ljudskih prava, jednakosti i slobode, demokracije, pluralizma. (Tu postoji bitna razlika prema komunizmu, što ću jednom prilikom objasniti.) Fašistički režimi šire se 20-ih i 30-ih godina u sve više zemalja, te kreću u agresiju na druge zemlje. Ponajvše Njemačka ističe ideju "novog europskog poretka", novi ideološki projekt i na meunarodnom planu, rušeći sustav odnosa među državama, uspostavlje tri stoljeća ranije nakon Tridesetogodišnjeg rata. Tako to nije samo skuko oružja, nego i ideja; ne samo borba fizičkih sila, nego i borba misli.

Antifašistički lideri morali su odgovoriti na taj izazov, artikulirajući svoju viziju i svoj projekt međunarodnih odnosa. To su učinili prvo u Atantskoj povelji, zatim u povelji ujedinjenh naroda krajem 1941. godine. Rečeno je, da sve zemlje moraju mnogo uže surađivati nego što je to bilo u Ligi naroda, ne samo radi riješavanja sukoba, nego i zbog svestrane ekonomske i socijalne dobrobiti. Te su ideje zatim i realizirane osnivanjem Organizacije ujedinjenih naroda 1945., u istom ozračju razvija se i ideja Europske zajednice te 1970-ih Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji. Ta se logika suradnje razvijala paralelno i unatoč sukobu blokova, koji je obilježio 45 godina povijesti.

Koliko god imamo prava biti cinični prema ondašnjim i sadašnjim političkim moćnicima i frustrirani očitim mnogim manama međunarodnog poretka, vna svake sumnje jest da je svijet u kojem živimo postao tim promjenama bolje mjesto za život. Mnogo stvari, koje su naši djedovi i bake prihvaćali kao normalne, nama izgledaju kao neprihvatljivi ostaci barbarstva.

Zato je antifašizam važan, i zato se i danas rehabilitaciji fašizma, u svim njegovim oblicima, moramo suprotstaviti. Komunisti, socijaldemokrati, liberali i konzervativci bili su saveznici u toj borbi, i bili su lojalni dok je borba trajala. Uza sve sukobe, surađivali su i dalje. Sukob s komunizmom bio je posve druge prirode. Nitko danas ne zastupa komunističku ideologiju (odnosno, preciznije, boljševističku) kao plauzibilnu političku alternativu, čak ni oni koji su nostalgični prema tim vremenima, pa ni one partije koje još nose komunističko ime. Ne postoji "neokomunizam": možemo govoriti samo o "postkomunistima" (postbolješvicima) na ljevici.

Nažalost, na radikalnoj desnici, u svim europskim zemljama postoje političke grupe koje razvijaju neofašističke ideje. U Hrvatskoj je posebno značajan odnos prema prošlosti, odnosno prema zločinačkom ustaškom režimu. Ustašoidi su oni, koji žele rehabilitirati ustaški pokret i ustaški režim, kojih se iskreni domoljub može samo sramiti; a očito je njihova želja obnoviti bar neke odlike tog režima. Nasuport tome, svi koji se fašizmu, pa tako i ustaštvu aktivno suprotstavljaju, desni ili lijevi, srednji ili prednji, su antifašisti.

Infantilizacija hrvatskih branitelja

Napisat, ću danas, konačno, nešto o jednoj temi koja mi već godinama nije jasna. O hrvatskim braniteljima iz jednog drugog kuta.

Često se čuje kako se branitelje marginalizira, kako se o njima ne "brine" dovolljno, kako se dovoljno ne uvažava, kako im se ne posvećuje dovoljno "pozornosti" isl. Nekoliko primjera, ne posebno odabranih, par minuta guglanja (uglavnom sa stranica hrvatske vlade i iz masovnih medija):

Bili smo prvi kad je tribalo a danas nas svi pljucaju po nama i zaboravljaju što smo dali za Hrvatsku.
HTV već duže vrijeme zanemaruje hrvatske branitelje
(...)da se danas u Hrvatskoj "marginaliziraju hrvatski branitelji
Branitelji se sustavno sotoniziraju te se iznose samo negativni primjeri
Dojmovi koji se o braniteljima na takav način grade i šire nameću govor o njihovoj promašenosti

Jednom je čak Ljubo Ćesić Rojs rekao da Vesna Pusić sodomizira hrvatske branitelje. (Bilo je to u Jutarnjem i nazvao sam tada novinarku i pitao da li je stvarno upotrijebio upravo taj termin; potvrdila je, da jest.) Htio je naravno reći "sotonizira".

E sad - tko su, socijalno gledano, branitelji, koje jedni eto tako potcjenjuju i sotoniziraju, a drugi hrabro skaču u njihovu obranu?

Često se može, nasuprot navodnom ugrožavanju, osjetiti pokroviteljski ton. Kao da se radi o osobama koje nisu same kadre za sebe brinuti pa im eto "društvo", "država" idr.. trebaju pružiti pomoć i zaštitu. Zato sam spomenuo u naslovu termin "infantilizacija" (podjetinjenje).

Branitelja službeno ima preko 480.000. Ne dovodim ovdje u pitanje ovu brojku: neki su naravno dali manje, neki više, ali prihvatimo zasad da ovako ili onako svi oni jesu branitelji. (Objava registra branitelja jedno je posebno pitanje.)

Kakva je njihova struktura?
1. Svi su stariji od 30 godina (ako je netko 1995. imao 18, danas ima 32)
2. Velika većina je danas mlađa od 60.
3. Velika većina su muškarci.
Ako pogledate stanovništvo Hrvatske i njegovu strukturu, vidimo da je od muškaraca između 30 i 60 godina približno svaki drugi branitelj!

A to je ona populacija, koja je u društvu najaktivnija. Najviše među zaposlenima, očevi porodice, najviše na pozicijama moći, utjecaja i odlučivanja. To su ljudi, koji u svakom društvu brinu o drugima, a ne drugi o njima!

Pa tko je taj, koji ih toliko ugrožava? Od koga trebaju zaštitu?

Od druge polovice muškaraca, koji nisu branitelji? /Čini mi se da nema svrhe analizirati tezu da ih ugrožavaju oni mlađi od 30, stariji od 60 ili žene.) Mogu li oni biti tako moćni? Mogu li oni među njima, koji su braniteljima zavidni, možda čak na njih i ljuti, imati toliku moć?

Postoje, istina, razne vrste moći. Branitelji su bili borci u ratu i pobijedili. Ali postoje razne vrste borbe, i razne vrste hrabrosti. Meni se ipak čini teško shvatljivim da bi oni mogli biti neka ugrožena kategorija. Važnije mi izgleda upravo to, ih se u takvu želi pretvoriti.

Ovaj tekst iz Jutarnjeg prenesen je, kako vidim guglajući na barem 20 mjesta: branitelj u našoj zemlji gubi privilegije. Daje užasavajući i uznemirujuću sliku.

Kao cjelina, ne vidim kako bi tih pola milijuna ljudi moglo biti ugroženo od drugih. Ali, većina njih, naravno ne spada u društvene elite. Moćnici, koji ovom državom vladaju, uglavnom su muškarci između 30 i 60 (iako ima i žena), te vjerujem, da ih i više od polovice ima status branitelja. Ali to je par tisuća ljudi. A oni imaju svoj klasni interes, da suzbiju one kategorije, koje ih istinski mogu ugroziti.

Tu, mislim, treba tražiti uzrok sustavne politike, da se "branitelje" kao kategoriju infantilizira. Ne vidim kako bi branitelje mogi l ugroziti "jugonostalgičari", "komunjare", "zeleni, žuti i crveni vragovi". Mogu biti opasni, sigurno. Klasni je interes vladajuće klase sustavno ih činiti zavisnim od "privilegija" i milostinje. Pretvoriti pola milijuna muškaraca u neodgovorne dječake, koji trebaju mamu da o njima brine i tatu, da im kaže što trebaju misliti. A onda vikati "drž'te lopova". I usmjeravati socijalni prosvjed prema gorenavedenim babarogama.

Hrvoje Appelt, novinar: Neću biti usmjeravan strahom!

Na novinare i na medijie čovjek, naravno, može imati mnogo primjedbi. Jedna od pouka, koje često ponavljam društvenim i političkim aktivistima koji prema novinarima znaju biti nepovjerljivi i zlovoljni, ne zbog njih samih nego zbog institucija i struktura kojima služe, glasi: Novinar je proleter umnoga rada; nikad ga ne preziri, nikad se s njim ne svađaj.

Treba razlikovati novinare i medije, čovjeka i instituciju, profesiju i biznis. Svi moramo trčati s vukovima u ovom svijetu novca, spektakla i besmisla.

Ubojstva auto bombom, zaplašivanja pištoljem ili bombom kašikarom,prebijanja metalnom šipkom i bejzbol palicom, lomljenje šaka, ruku i nogu, pa čak i kamenovanje, psovanje i otkazi, sve su to načini na koje pojedinci ili institucije žele zastrašiti novinare i utjecati na slobodu govora, mišljenja i medija.

Danas, u doba interneta, zar su novinari još uopće važni? Ne samo da je svakome neposredno dostupan neiscrpni ocean informacija, nego i sami možemo neposredno sve svoje cijelom svijetu reći; čemu, onda, je li, posrednici? Čemu, zaboga, "nezavisni istraživački novinari"? (Evo i sam sam novinar, ali tukli su me zbog drugih stvari...)

Jednako su važni kao što su uvijek bili, iako se kontekst djelomice promijenio. Kako se snaći u moru informacija, kako izdvojiti ono što je bitno - ono, što ima smisla u sebi? Kako doći do skrivenih inofrmacija? Uloga profesionalnog novinara ostaje neprocjenjiva, kao što je bila i u doba Edwarda R. Murowa. Pogledajte moj članak Nećemo biti usmjeravani strahom u doba besmisla.

Vrlo je teško iskočiti iz čopora i odlučiti, da zaista, zaista nećeš biti usmjeravan strahom. Hrvoje Appelt je to učinio, kao prije njega Željko Peratović. Zato zaslužuje podršku. Pozivam vas, da posjetite mrežno sjedište Napadi na novinare, te da se učlanite u facebook grupu pod istim nazivom.

O istraživačkom novinarstvu, spominjem sad usput, a pisati ću više o tome: moja prijateljica, aktivistica i novinarka Ljiljanka Mitoš-Svoboda, postavila je nedavno blog Okolišno novinarstvo. (To znači: novinarstvo o okolišu, također često istraživačko.)